„Kao dijete nisam se bavila sportom. Maksimum sportskih aktivnosti što sam imala bilo je na Sportu u školi. U zrelijem dobu periodično sam išla na fitness, aerobik i trbušni ples, ali ozbiljnija i redovnija sportska priča počela je 2015. godine, kada sam upisala Školu trčanja Klix. Šest i po godina bavim se trčanjem i to je definitivno naljepši period mog života dosad, u kojem sam napravila uspomene za cijeli život“, počinje svoju zanimljivu i inspirirajuću priču tridesetčetverogodišnja Nudžejma Softić koja je rođena u Kozarcu (Prijedor).
U smislu fizičke aktivnosti, govori Nudžejma, prije trčanja maksimum joj je bila poneka šetnja, a i to ne tako često. Posao joj je tada bio vezan za računar, pa ga je uglavnom provodila sjedeći, a kad bi došla kući osjećala bi se preumorno za bilo šta drugo.
„Znala sam da to nije u redu i s trčanjem se sve promijenilo. Kako sam počela više trošiti energiju, ona se sve više obnavljala i bila sam spremnija za više fizičkih aktivnosti. S trčanjem je došlo plivanje, pa vožnja bicikla, pa ponekad planinarenje, pa treninzi snage i teretana. Jedno uvijek vodi ka drugome“, priča Nudžejma ističući da ju je na aktivnije bavljenje sportom, prije svega nagnala tromost koju je osjećala, iako je tada imala minimum fizičkih aktivnosti. Čvrsto je odlučila da će se to promijeniti, jer nije normalno da se osoba s 27 godina tako osjeća. I tako je počelo.
Sastavni dio života
O trčanju priča sa velikom ljubavlju, a zanimalo nas je zbog čega je izabrala upravo tu aktivnost.
„Da budem iskrena, ja trčanje na početku uopće nisam voljela. Međutim, to je bio jedini sport koji sam mogla uklopiti sa svojim smjenama na poslu. Aerobik više nije imao smisla, jer nikad nisam znala kad ću moći biti prisutna na nekom treningu koji sam platila i onda sam odustala. S trčanjem je bilo drugačije. Imala sam plan, ali ništa nisam gubila ako ne dođem na grupni trening. Sve što ne mogu uraditi s grupom, mogla sam uraditi sama prije ili poslije, kako mi odgovara. U trčanju mi se svidjelo što imamo krajnji plan, a to je bilo istrčati polumaraton za šest mjeseci. Ja nisam neko ko lako odustaje i taj cilj držao me u ovom sportu čitavih šest mjeseci“, govori Nudžejma.
Kaže da je poslije toga već bilo kasno, trčanje je ušlo u krv i postalo sastavni dio njenog svakodnevnog života.
„Kasnije sam osnovala trkački klub „Trčanje i to“, koji je postao jedna od najbitnijih stavki u mom životu. Ljudi koje sam upoznala tu, koji su došli i ostali obogatili su moj život zauvijek. Trčimo, družimo se, putujemo na trke i dijelimo zajedno najbitnije životne trenutke. To je neprocjenjivo. Od 5. oktobra počinjemo sa novom sezonom i primamo nove članove, pa pozivam sve koji se žele okušati u trčanju da nam se pridruže. Mogu nas naći na društvenim mrežama“, priča svoju životnu priču Nudžejma.
Podrška porodice
Dvije stvari mnoge odvraćaju od rekreativnog bavljenja sportom, naročito ako je to, u javnosti, manje popularan sport. Podrška porodice i sredine te finansijska ulaganja bitne su za odluku o bavljenju sportom.
Što se tiče porodice, Nudžejma je imala podršku, iako su mislili da je to samo još jedna od stvari koje su je trenutno zainteresirale i da će je proći. Počeli su je ozbiljnije shvatati, govori ona, kad je istrčala svoj prvi maraton i kada se počela spremati za Ironman triatlon. Budući da tada nije znala plivati i da se bojala vode, te da je pred njom bio dug proces, vidjeli su da je ozbiljno pristupila tome i počeli su je podržavati.
„Što se okoline tiče, uglavnom su me svi podržavali. Tu i tamo mogla sam čuti poneki komentar, ali iskreno nisam se osvrtala na to. Ne ulazim u tuđe živote i ne dopuštam drugima da na taj način ulaze u moj. Ja sam kroz trčanje postavila visoke ambicije i fokusirala sam se na njihovo ostvarivanje. Vremenom sam naučila ne trošiti energiju na bilo šta što nije podrška i ohrabrivanje“, ističe Nudžejma.
U principu, govori o opremi, da počete trčati za početak vam treba samo dobar par trkačkih patika, od kojih vas neće boljeti koljena i da se ne povrijedite jer vam patike nisu pogodne za trčanje. Za otprilike 80-100 KM možete kupiti izuzetno kvalitetnu obuću. Trkačke majice uglavnom dobijete, posebno ako počnete trčati s nekom od grupa, gdje trkači opremu redovno razmjenjuju. Sat za mjerenje može se zamijeniti aplikacijom.
„E sad, ako svoje ambicije postavite visočije, pa želite ići na treninge snage jer ćete imati bolji performans i osjećat ćete se bolje, onda je to dodatnih 30-40 KM mjesečno za treninge snage. Ukoliko ste dovoljno ustrajni i to zaista želite, vrlo je jednostavno te treninge raditi i kod kuće. Međutim, raja vrlo brzo odustane od toga jer se ne mogu natjerati da budu redovni. Ukoliko želite sat to je dodatni trošak. Ukoliko želite ići na trke, onda ta putovanja treba platiti. Ako se želite trčanjem ozbiljno baviti, onda ćete u nekom momentu vjerovatno htjeti ozbiljniju opremu, pa suplemente i slično. Sve to zavisi od stepena vaše posvećenosti nekom sportu. Ja bih uvijek preporučila samo dobre patike za početak, a kasnije ako taj sport zavolite – sve ostalo doći će vam prirodno i neće vam biti žao kupiti sve što vam treba. Ako ne možete kupiti, rado ćete improvizirati, jer ljubav je ljubav i neće vam biti teško“, ističe Nudžejma.
Nudžejmu su želja i hrabrost odvele na master studij u Veliku Britaniju, tako da su joj fakultetske obaveze prioritet. Nakon što završi sve fakultetske obaveze, onda dolaze treninzi, kuhanje, druženja s prijateljima i druge aktivnosti. Dok je u Londonu, fokus joj je na trčanju. Ističe da je Covid donio mnoge restrikcije, tako da je plivanje trenutno potpuno zapostavila, ali se je fokusirala na ono što u datim okolnostima može raditi. Na pitanje šta joj je najznačajniji dio dnevne rutine, odgovara:
„Kafa, koja je za mene mnogo više od napitka. To je ritual u kojem odvojim vrijeme samo za sebe i analiziram šta je urađeno, šta trebam uraditi ili jednostavno uživam u momentu, gledam TikTok ili čitam knjigu“.
Na svom putu imala je i prepreke, a prva i najveća prepreka bila je, kako govori, sportska odjeća za pokrivene muslimanke. Na početku je morala dosta improvizirati s materijalima koji uopće nisu sportski, jer nije mogla naći ništa odgovarajuće od dri-fit materijala.
„Iz želje da skrenem pažnju na to, počela sam sportsku opremu kombinovati s tutu suknjicama sve dok nisam našla mogućnost da se naprave sportske tunike od odgovarajućeg materijala. Opisala sam šta želim i banjalučka kompanija Grafo-balkan tisak napravila je divne sportske tunike u kojima i danas trčim. Alternativa su teniske haljinice“, kaže Nudžejma.
Ističe da je više socijalni tip i uživa da provodi vrijeme s ljudima. Upravo zato većinom trči gradske trke. Probala je trčati trail (trčanje po planinama), ali je vrlo brzo vidjela da to nije za nju.
„Ja volim ljude i druženja i uvijek ću radije trčati po gradu. Tako sam birala i maratone – prema gradovima koje želim posjetiti i onda su mi maratoni bili pravi i detaljni obilazak grada u koji odem. Nekoliko puta sam planinarila (s većom grupom ljudi) i moram priznati da sam, za promjenu, uživala. Ipak, nisam pristalica višednevnih planinarenja i uspona na vrhove, meni je dan – taman“, kaže Nudžejma.
Međutim, nastavlja, ako biram između trčanja na traci ili trčanja vani, onda uvijek trčanje vani iz više razloga. Prvo, zdravije je jer smo na čistom zraku (ako pametno biramo gdje ćemo trčati). Drugo, ljepše je i vrijeme brže prolazi. Treće, stalno se nešto dešava i nemamo taj osjećaj da trčimo u mjestu, već vidimo koliko smo prešli.
„Moj savjet je da probate s nekim ko je iskusan u trčanju, čisto da vas nauči kontrolisati pace u samom početku (jer obično krenemo prebrzo i vrlo brzo se umorimo). Sigurna sam da će mnogima trčanje vrlo brzo ući u krv i da ćete se sjetiti ovog teksta“, kaže s osmijehom za kraj razgovora Nudžejma.
Preneseno sa :https://akos.ba/
Piše: Alem Dedić
