S PRAVIM PRIJATELJIMA NI INVALIDSKA KOLICA NISU PREPREKA ZA MARATONE I POLUMARATONE

Kako započeti priču, a ne zasmijat se sam sebi :D?

Kad bi vidio unazad nekoliko godina nekog da trči pomislio bih u sebi: „Ovaj nije dobar trči, a nitko ga ne gonja“. Tako jedne prilike ja i prijatelj Jure sjedimo u dubokoj hladovini, ćelopek teški, ljetno popodne, vruće nam, ne znamo što bi od sebe, zvoni meni mobitel gledam imenjak zove, čudno mi, ali naravno javim se (iako mi je bilo mrsko živjeti, a tek pričati :D). Javim se i čujem ga u slušalicu uspuhan i kaže „Spašavaj imenjače!“. Pomislih s čim da te ja spašavam, a ti doktor :D. Kažem samo reci kako mogu spasit, kaže ponesi vode ako ikako možeš. Gledam gdje ću mu ponijet vode sav zbunjen. Kaže ja i prijatelj trčimo krug oko Rame i objasni on gdje su. Ja gledam ma zezaj nekog drugog po ovakvom vremenu da trče i po takvoj uzbrdici, ma nemoguće. Ostanem u čudu i kažem: „Ne vjerujem ti, uslikaj mi, voda najmanji problem“. Kaže može i dođe slika s mjesta gdje i rekao.

Govori mi ovaj prijatelj šta je bilo, rekoh dvije budale trče i nestalo im vode treba ih spašavat. Mi u čudu gledamo jedan u drugog i ne vjerujemo na 35+ °C da netko trči po tolikoj uzbrdici. Pita me tko su i  zna li ih on, rekoh znaš Ante i Franjo. I tako mi njima pripremili vode i pivu da se okrijepe, stali pet minuta i odoše ne smiju se mišići hladiti. Pitam ih „Šta vam to treba? Trčite, a nitko vas ne gonja?!“ kažu spremaju se za polumaratone i maratone. Mi ostali u čudu gledajući se, nama vruće u hladovini, a njima nije trčat. ČUDNA SORTA.. :D.

I tako, prošlo nekoliko mjeseci, družili se mi, oni trčali te polumaratone i razna natjecanja, a ja ih podržavao. Kroz šalu bi uvijek se zezali  tako ćemo i tebe sad u kolicima gurati sljedeći polumaraton i ostalo bi na tome što bi se u narodu reklo pijanska :D.

Jednog jesenskog dana se vraćam s rehabilitacije kući, kad zvoni mobitel, gledam opet imenjak Ante, što li je sad. Kaže imenjače pitanje, a ja kroz šalu „Je li to opet vode zafalilo?“ :D, kaže „Nije nego bi li trčao s nama Mostarski polumaraton? “ Kroz smijeh odgovorim kako ću trčat u kolicima :D, a on kaže „ Ja i Franjo bi imali želju te gurati 21 kilometar.“ Odgovorih „MOŽE!“ bez razmišljanja. Supruga pita šta je bilo? Rekoh hoće da me guraju u Mostaru 21 kilometar. I tako mi u razgovor hoće li moći nije cesta baš dobra, ma rekoh ja sjedim meni svejedno :D. I tako odradimo prvu utrku s jako dobrim vremenom s obzirom da nismo znali kako će kolica podnijet to sve. Izdržala su dobro i tako smo krenuli sa sve češćim utrkama na 5 i 10 kilometara.

Ekipa se povećavala sve više i došli smo na izazov da bih mogli nastupit u Zadru na Wings for Life World Run. Tu smo se malo precijenili jer je ekipa prije na dan odradila triatlon i ponestalo im je snage. Ali kako među trkačima vlada prijateljstvo, uvijek se nadopunjuju, što se pokazalo i u našem slučaju. Tu nas je spasio prijatelj iz Kiseljaka Danijel Pravdić, koji me krenuo gurati da ga je jedva uspio stići  i presretač  na 19.kilometru na 40 +  °C.

Tu sam se sjetio s početka priče Ante i Franje, njima govorio da nisu normalni, a ja radim isto, možda i gore . Kad smo i to uspješno odradili smišljali smo šta bi mogli dalje. Pojavio se Splitski maraton s tim i izazov dug 42 kilometra. Tu sam se malo bojao za kolica da li će uspjeti izdržati, što ako guma pukne, tisuće upitnika. Ali opet proradi inat, adrenalin, ako su oni spremni gurat me toliko pa šta mene košta sjediti i razgledati Split uzduž i poprijeko. I tako krenemo sa starta, adrenalin je odmah proradio, sve odlično, ali nakon prvog kilometra prvi kotačić neće da surađuje više, vilica se iskrivila pri udaru od jednu neravninu uz stazu. Panika, šta ćemo sad, ja molim da odustanemo, bar mene da ostave jer nećemo uspjeti, ali nemaju milosti. I sve je dobro bilo dok nismo došli do plaže Bačvice, upitah „Zar nakon svega i preko pješčane plaže?“ Kažu izgleda da moramo, ali u rikverc jer mali kotačići ne idu kroz pijesak. Kad smo okrenuli u rikverc skužimo da je mali kotačić ispao, na brzinu zašarafimo i na kraju uspješno stignemo u cilj. Kad smo napokon odradili sve, sjeli na pivu, standardno pitanje moje slijedi „Tko je luđi ili vi što gurate ili ja što pristajem?!“ :D. Na tome nismo stali, osvajamo i dalje uspješno kilometre i držimo se slogana „Samo prijateljstvo i nemoguće postaje moguće“.

Želim se zahvalit najboljoj ekipi na svijetu koji su mi omogućili i omogućuju nezaboravna iskustva i druženja.

Veliko hvala mojoj ekipi Rama u srcu: Ante Pavličević, Franjo Banušić , Dragan Baketarić , Stipo Kuraja, Krunoslav Džalto i svim budućim članovima :D.

 

Ante Bošnjak

Podijeli:

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on pinterest
Pinterest
Share on linkedin
LinkedIn
> > >

Slične Objave

X
X