Kao ljubitelj prirode i trčanja ovom prilikom želim da u pisanoj formi podijelim svoje iskustvo sa 4. jablaničkog polumaratona koji je održan 10. marta 2024. godine. Neka osnovni cilj ovog teksta bude promoviranje trčanja, turizma i prirodnih ljepota Bosne i Hercegovine. Jablanički polumaraton već četvrtu godinu za redom organizira Udruga „Začepi i trči“ u saradnji sa općinom Jablanica uz punu podršku svih mještana ovog prelijepog grada na rijeci Neretvi. Na prvom jablaničkom polumaratonu bio sam prije tri godine, zajedno sa svojom porodicom uživajući u čistom prirodnom ambijentu nakon istrčane utrke. Kao i većina trkača na duge staze, početkom kalendarske godine analiziram mjesto i datum utrke na koju bih se volio odazvati. Obično to budu mjesta za koja nas vežu lijepe uspomene ili mjesta na kojima nismo trčali zvaničnu utrku.
Utrke doprinose spoznaji grada, stanovnika, pa i domovine. Da bismo upoznali grad i njegove stanovnike, nije dovoljan samo prolazak automobilom ili odmor uz kahvu. Uvjerio sam se po ko zna koji put da prava spoznaja nekog mjesta i njegovih stanovnika lagano dolazi ukoliko se odlučimo na prenoćište ili duži boravak, a sve zbog učešća na većem događaju koji treba da se održi upravo u tom kraju. Primijetio sam da Jablanica živi jednim mirnim produhovljenim životom. Na razdaljini od samo pedesetak metara možete vidjeti vjernike kako izlaze iz crkve i džamije. Iako je bilo kišovito, na dan održavanja polumaratona, u Jablanici kao da u trenu sve živne, a takmičarske utrke unesu neku novu energiju. Ulice grada i njegove okoline bivaju preplavljene ljudima trkačima, volonterima, navijačima i svima onima koji dolaze iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. Iako živim u sjevoroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, nisam nikad zamišljao Jablanicu kao neki daleki kraj. Smatram da slično mišljenje imaju i stanovnici drugih krajeva naše domovine. Jablanica je kao naše srce. Naše središte. Naša žila kucavica. Naša raskrsnica, na koju nam je svima podjednako blizu doći. I onima sa Une, i onima sa Drine, pa i trkačima sa Save ili sa Jadranskog mora. I zaista sve njih sam viđao u Jablanici.
Čak sam dobio i srdačan poziv tokom utrke od trkača iz Novog Grada da dođem i kod njih na jednu od utrka koje se održavaju pored Une. I jablanički polumaraton je jedinstven. Start i cilj svih utrka u Jablanici je na platou Muzeja „Bitka za ranjenike na Neretvi“. Njegova staza se proteže kroz gradske ulice i pored rijeke Neretve. Koliko god želite da uživate gledajući jedinstvene prizore toka Neretve, uvijek se pojavi neki novi osjećaj dok trčite. Hoću još da vidim njeno zelenilo i tok. Hoću još da čujem njen huk. I tako stalno kilometar po kilometar. Neretva pomaže trkačima da istrče svoje dionice. I onima najodvažnijim, sve do 21. kilometra. Kanjoni stijene i ponori Neretve nisu nikada u potpunosti istraženi, i u tome je baš njihova draž. Jablanicu krase i njene planine, Čvrsnica i Prenj, zato što je jezgro Grada upravo u podnožju ovih planina. Prenj planina je bila i osnovni motiv ovogodišnje medalje jablaničkog polumaratona. Organizator se dobro potrudio da trkači budu zadovoljni unikatnom medaljom sa koje mogu uvijek da pročitaju o jednoj od najljepših hercegovačkih planina. Odazivajući se na zvanične utrke, sa kojih imam i preciznu evidenciju, dolazim i do spoznaje da trčanje pored riječnih tokova ima zaista posebnu dimenziju. Samo rijeka čiji su kanjoni obogaćeni drvećem, može dati tu potpunu svježinu čistog zraka koji dopire do svake ćelije našeg organizma. Imajući u vidu navedenu spoznaju i sjećanje na svaki dan svojih priprema za jablanički polumaraton krenuo sam opušteno sa trčanjem prateći i trkače koji trče 5 km, ali i one koji trče polumaraton. Uvijek tokom trčanja volim uspostaviti komunikaciju sa nekima od njih, i pri tome nešto naučim. Čujem priču kako se stanovnici Jablanice nauče plivati na rijeci Doljanka preko čijeg mosta trčimo do mjesta Mirci. Tu smo napravili okret, zatim trčali centrom grada, gdje su trkači na 5km završavali svoju utrku, a polumaratonci prešli preko mosta rijeke Neretve kako bi Djevorskom cestom istrčali dva kruga po osam kilometara koji su vodili do mosta Kovačevića. Ova trasa u Jablanici je pravi prirodni ambijent sa pogledom na Neretvu i četinarsko drveće. Na toj dionici jedan od polumaratonaca mi reče:“E ovdje je prava lokacija za izletište, ne treba nam Zapad, al′ nažalost mi to ne znamo da cijenimo“. Izgovorio je rečenicu koju često ponavljam mlađim generacijama. Na sedamnaestom kilometru stižem neke od trkača, osjetim da imam energije za komunikaciju i kažem, na ovom kilometru treba da dobijemo trku i lagano privedemo polumaraton kraju. Jedan trkač mi reče: „Sve je do vježbe i uma“. I zaista je to tako u trčanju, pa bilo ono rekreativno ili profesionalno. Trčanje je više od trčanja. To je učenje, spoznaja, disciplina, život. Bilo je divno vidjeti djecu ove općine i iz drugih mjesta kako se takmiče u trčanju u više kategorija. Oni su u kontaktu sa prirodom. Oni su naša nada. Naši budući čuvari prirode. Prirodni resursi općine Jablanica su ogromni, ali malo iskorišteni i sigurno predstavljaju dobar oslonac za trčanje i turistički razvoj. Svi trkači koji su tog kišovitog dana u Jablanici istrčali svoju utrku su pobjednici, od najmlađeg do najstarijeg. Zato čestitam svima, a naročito članovima organizacionog tima jablaničkog polumaratona, na čelu sa predsjednikom Udruge, gospodinom Antom, koji vrijedno rade tokom cijele godine na promociji rekreativnog trčanja motivisanjem trkača da se upišu u trkačku ligu – Ligu Hercegovine. Udruženi oko AK „ Volim trčanje“, koji su i organizatori ove lige. Trčanjem zvaničnih trka u Hercegovini, pa bila to samo jedna utrka, trkači se uvrste u ligu gdje mogu pratiti svoje rezultate. Zbog toga, ukoliko smo u mogućnosti iskoristimo dane koji i za rekreativno trčanje u Hercegovini. Imajući jedinstvene prirodne ljepote, Hercegovina obdaruje ljude snažnim doživljajima. Učešćem na utrkama, poput jablaničkog polumaratona, imamo idealnu priliku da bolje upoznamo prekrasne i uzbudljive prizore koje nam nude mnoga mjesta na području Hercegovine.
