Oduvijek sam voljela trčati. Ljubav prema trčanju je postojala i prije nego sam počela da učestvujem na utrkama.
Trčanje je za mene uvijek bilo mjesto i vrijeme u kojem sam bila sama sa svojim mislima. Nikada nisam bila tip osobe koja je voljela trčati u grupi, jednostavno uvijek mi je godila samoća i vrijeme da posložim svoje misli u glavi. Prvi moji susreti sa sportom bili su još dok sam bila u osnovnoj školi, u ratnom periodu, kada sam kući vježbala uz vježbe Cindy Crawford koje sam imala na video kaseti. Nakon toga sam počela ozbiljnije trenirati u srednjoj školi učlanivši se i fitness klub „Fikret Hodžić“ u Sanskom Mostu. Od trenera Emira Nadarevića sam naučila prve vježbe snage i osnove fitnessa.
Nakon što sam se preselila u Sarajevo aktivno sam nastavila da treniram. Kad je u pitanju trčanje 2015. godina je bila godina koja me je uvela u takmičarske vode. U tom periodu trčanje je postajalo sve popularnije i u jednom momentu drug mi je natuknu „A mogla si vala probati istrčati i neki polumaraton kad već voliš toliko da trčiš.“ Upravo tih dana, dok sam se bavila razmišljanjem kuda i kako, objavljen je poziv za prvi Dubrovački polumaraton koji se održavao za 1. maj. 2015. godine i rekoh – bingo! Moje prijateljice su se oduševile idejom, idemo u Dubrovnik za praznik, malo plaža, malo sunce, šetnja, a ja ću to već nekako istrčati i eto.
Nisam imala pojma kako je to teška staza. Spremala sam se oko pet mjeseci, najviše trčeći na traci. A kada sam krenula u osvajanje prvih kilometara u Dubrovniku, krenule su peripetije. Prvi kilometar pa odmah brdo, na 8 kilometru mi je mp3 otkazao, telefon kojim sam mjerila stazu mi postao opterećenje na ruci, vjetar mi je par puta oduvao kačket s glave koji sam hvatala pored rijeke Dubrovačke. Imala sam hiljadu pitanja u glavi – hoću li ja ovo živa istrčati na čelopeku od 40 stepeni, bez hladovine; zar sam morala gurati nos u ovo umjesto da sad sjedim na Stradunu i pijem kafu sa curama. Ali sve to sam zaboravila onog momenta kada sam pred cilj ušla na Stradun i trčala crvenim tepihom, a ljudi od srca navijaju samo za tebe i plješću samo tebi.
I tako sam uspjela sam istrčati svoj prvi polumaraton za 1h:51minutu, da bi se 2019. godine popela na postolje osvojivši prvo mjesto na Dubrovačkom polumaraton u ženskoj kategoriji istrčavši ga 1h: 31 minuta. 
Od momenta prvog prolaska kroz cilj na Dubrovačkom polumaratonu 2015. godine potpuno sam se zaljubila u trčanje. Od tog momenta počela sam aktivno da učetvujem na utrkama. Zatim sam se učlanila u Atletsku rekrativnu ligu (ARL) koja je divna prilika za sve rekreativce da se druže i utrkuju.
Jako mi je žao što ARL nije bolje prepoznata od strane rekreativnih trkača i na bolji način iskorištena cjelokupna ideja.
U proljeće ove godine učlanjujem se u Atletski klub „Sana“ iz Sanskog Mosta. Tada sam sa klubskim trenerom Ekremom Jakupovićem napravila okvirni plan za ovu godinu kada su u pitanju državna takmičenja, između kojih je bio planiran i maraton. Moje uvjerenje jeste treninzi trčanja, snage, mobilnosti i fleksibilnosti se moraju kombinovati za kvalitetan uspijeh i za prvenciju od povreda. Iz tog razloga kod mene se treninzi sastoje od navedene kombinacije. Na žalost zbog drugih obaveza koje su me okupirale u periodu april –juni na žalost ispustila većinski dio treninga snage i mobilnosti, već sam samo radila treninge trčanja. To mi se itekako odrazilo na samu utrku koju vjerujem da sam mogla istrčati mnogo bolje nego što jesam. Međutim, na dan utrke Državnog prvenstva u maratonu, koje je održano u sklopu Two Cities Marathona, 18.7. 2021. godine mnogo stvari se poklopilo. Kao prvo, temepratura je bila idealna za trčanje, za razliku od prethodnih dana kada su temperature dosezale i do + 40 stepeni. Bilo je prohladno, ali kiša nije padala. Ja sam se dobro osjećala na startu i početku utrke, ali nisam htjela da jurim previše jer sam mislila da je to startni adrenalin, a obzirom da treba cijeli maraton uspješno istrčati nisam htjela rizikovati. Tako da sam cijelu utrku istrčala po osjećaju slušajući svoje disanje. Cilj mi je bio da osvojim titulu prvakinje i popravim lični rezultat u odnosu na istrčani maraton u Cazinu koji sam istrčala za 3:16:30. I uspjela sam ostvariti oba cilja, postati državna prvakinja i ostvariti najbolji lični rezultat 3:15.
Često me pitaju kako nađem motivaciju za trčanje, takvo pitanje sam posebno često dobijala za vrijeme lockdowna, jer nije bilo utrka. Međutim, meni utrke nikad nisu bile motivacija. Utrka je prilika za druženje i neka vrsta kontrole da vidite u kakvoj ste formi. Kao što sam na početku rekla, ja uživam u samom trčanju kao vidu druge strane mog života. To je moj životni stil koji me usrećuje. Svaki dan se zahvalim na takvom stilu života i mogućnosti da trčim, kao i na tome da sam svjesna blagodati i cijenim ovaj vid zdravog načina življenja. Bolja motivacija od ove mi nije potrebna.
