Obožavam trčanje, baš kao i moje prijateljice. Trčanje nam je postala aktivnost bez koje ne možemo zamisliti svoje živote. Teško nam je shvatiti vrijeme u kojem je trčanje bilo isključivo muški sport te u kojem žene nisu smjele sudjelovati na utrkama ni trčati maratone jer je smatrano da žene zbog svoje fizionomije nisu sposobne za takve dionice. Predstavljam vam nekoliko snažnih žena koje su mojim prijateljicama i meni utrle put i omogućile nam da danas nesmetano uživamo u toj najljepšoj aktivnosti na svijetu.

ROBERTA ‘BOBBI’ GIBB

Roberta Gibb istrčala je Bostonski maraton u sjajnom vremenu od 3 sata i 21 minute, ne tako davne 1966. godine. Godina je to kada je Bostonski maraton rezerviran isključivo za muškarce. Roberta se pokušala prijaviti za maraton, a Will Cloney, direktor utrke, joj pismeno odgovara da žene fizički nisu sposobne za trčanje maratona i da se, prema tadašnjem pravilniku, žene mogu službeno natjecati samo u kategoriji do 2,4 kilometra. Tada je shvatila da je jako važno da trči tu utrku, ne samo zbog nje same, nego i zbog jasne, snažne poruke koju će taj čin proizvesti. Do Bostona je putovala autobusom, tri noći i četiri dana, a majka ju je dovezla do startne linije. Bila je obučena u badić i bratovu odjeću, šorc i majicu s kapuljačom koju je navukla preko glave, a start je dočekala skrivajući se u obližnjem grmlju. Za vrijeme utrke, ostali trkači (muškarci) su shvatili da je riječ o ženi i počeli su je ohrabrivati. Tada je odbacila majicu s kapuljačom, a publika je počela glasno navijati jer im je bilo drago vidjeti ženu na maratonskoj stazi. Ubrzo su novinari počeli pratiti njen napredak na utrci, a kada je ušla u cilj te samim time ostavila 2/3 trkača iza sebe, s čestitkama ju je dočekao guverner Massachusettsa, John Volpe. Idućih dana punila je naslovnice i novinske stupce, no vrijeme joj nije bilo službeno priznato niti su se pravila o natjecateljima promijenila, ali svojim nastupom pokrenula je pravu malu revoluciju.

KATHRINE SWITZER

Godinu poslije, 1967., na Bostonski maraton prijavljuje se i Kathrine. Uspjela je dobiti službeni startni broj (261) jer se prijavila svojim inicijalima pa su organizatori pretpostavili da se radi o muškarcu. Kathrine je bila jako ponosna što je na startnoj liniji, a nije se čak ni maskirala. Dapače, stavila je i ruž za usne! Kolege trkači i novinari su je bodrili tijekom utrke, no nisu svi tako razmišljali. Bus s članovima organizacijskog odbora presreo je Kathrine i dečka, a Jock Semple, jedan od organizatora, nasilno ju prima za ruku i pokušava ju izbaciti sa staze. U tom činu zaustavio ga je Tom Miller, bivši ragbijaš i Kathrinin dečko pa Kathrine ipak uspijeva završiti utrku za 4 sata i 20 minuta kao druga žena (prva je opet bila Roberta Gibb, opet bez startnog broja). Novinari su prenijeli nemile događaje uz fotografije, ali vrata Bostonskog maratona i dalje ostaju zatvorena za žene sve do 1972. godine (a osnovan je 1897. godine!). Roberta i Kathrine su definitivno uzdrmale muški trkački svijet, probile su led i otvorile su vrata svim trkačicama svijeta.

WILMA RUDOLPH

Wilma je rođena u velikoj obitelji s čak dvadeset i dvoje djece (da, 22!). Kao dijete bolovala je od dječje paralize, nosila je protezu, a prohodala je s 12 godina. Uvijek se željela baviti atletikom, a sa 16 godina, kao članica štafete, osvaja brončanu medalju na Olimpijskim igrama 1956. godine u Melbourneu (na istom natjecanju Franjo Mihalić ima 36 godina te osvaja srebrnu medalju u maratonu i postaje jedini Hrvat kojem je to pošlo za rukom). Četiri godine kasnije, na OI u Rimu, Wilma potpuno dominira u sprintu te osvaja 3 zlatne medalje, postavlja rekorde na 100 i 200 metara, a samim time postaje prva Afroamerikanka koja je to postigla.

JOAN BENOIT SAMUELSON

Ženski maraton uveden je na Olimpijske igre tek 1984. godine u Los Angelesu. Povijest je ispisala Joan Benoit s rezultatom 2:24:52 te tako postaje prva žena na svijetu koja je dobila zlatnu medalju u maratonu na Olimpijskim igrama. Treba spomenuti da je Joan 1981. godine imala operaciju Ahilove tetive, a to je činjenica zbog kojih su njeni trkački uspjesi još veći.

GRETE WAITZ

Grete je bila norveška maratonka, a 1979. postaje prva žena u povijesti koja je maraton istrčala ispod 2 sata i 30 minuta. Čak 9 puta pobjeđuje na maratonu u New Yorku, a to je više od bilo kojeg trkača na svijetu. Na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine stiže iza Joan Benoit Samuelson te osvaja srebrnu medalju.

PAULA RADCLIFFE

Paula je 2002. godine istrčala maraton u Chicagu za 2:17:18 te time postavila novi ženski rekord. Činjenica je još zanimljivija kada uzmemo u obzir da se tek te godine prebacila na maratonsku distancu. Godinu poslije obara još jedan rekord: maraton u Londonu trči uz mušku pratnju i završava ga za 2:15:25 što je i danas najbrže vrijeme. Rekord iz 2002. godine stajao je sve do prošle godine kada ga ruši Mary Keitany u Londonu s rezultatom 2:17:01. Zanimljivo je i da je Paula Radcliffe 2007. godine pobijedila na maratonu u New Yorku, samo 10 mjeseci nakon rođenja svog prvog djeteta.

Preuzeto sa: https://www.aktivator.hr/