“Suluda ideja je bila istrčati 22.5K u Gračanici Trail, ali oduvijek je bila neka moja misija i želja da pokušam nemoguće istrčati zbog ličnog dostignuća, jer samo snovi mogu postati java ako vjerujemo u njih.”
Oduvijek me je privlačilo uraditi neke nemoguće stvari, shodno da uvijek sam vjerovao da samo ono što sanjamo može da bude ostvareno. Ovoga puta sa nekom drugačijom misijom je bila Gračanica Trail, mjesto gdje asfalt mijenjam sa makadamom i mješavinom blata i raznoraznih prepreka koje je trebalo valjano preći sa dosta eforta i naravno, praćenjem markica koje su jasno označene po stazama koje su prethodno utabane.
Interesantno, nikada nisam sanjao da ću trčati distancu koja je toliko velika. Iako imam iza sebe trku od 13K koja je bila još prošle godine u sklopu Winter Traila, sada je bilo vrijeme da konačno ispunim taj san koji je dosta dugo godina bio u mojim snovima. I kao da je sve bilo u snu, do tog dana sam aktivno radio na samome sebi i mnogo prelazio elevacije koje su prethodile mnogobrojnim izazovima i dostignućima samoga sebe kroz raznu prizmu mentalnog preživljavanja kog je trebalo prevazići.
Na nagovor prijatelja Muhidina zapravo sam se i prijavio na tu trku. Iako sam u kondiciji, nike mi teško palo da istrčim i tu dužinu koja mi je bila zapravo na kraju i mnogo bolja od bilo čega. To je zapravo uvertira moja za Tuzlanski Maraton koji je moj san da se istrči. Treba i za to se spremati, ali tu su pripreme mnogo jače i enormnije. Da bi sve podigao na veći nivo, zapravo neke moje naredne trke su iznenadne trke koje ni sam planirao nisam, jer smatram da druženje prije svega je put u mom mentalnom stanju koji zapravo pokazuje da ja to mogu, čak i onda kada se najmanje očekuje to od mene.
Gračanica Trail je posebno mjesto gdje se susreću priroda i poznanstva. Mjesto gdje svi smo jednaki i gdje svako jednostavno ima svoj put. Bilo to Plava, Žuta ili pak Zelena staza, svako je mogao da pronađe sebe u svim trail trkama koji su bili organizatori ARK Gračanica, sada mog novog kluba koji je prirastao srcu zbog dobrog domaćinstva i gdje niko na kraju ne ostaje gladan. Kao u većini slučajeva, svaka trka nosi sa sobom određeni dio priče koji treba da se ispriča za neke nove generacije koje žele da se bave trčanjem bilo cestovno ili pak izvan cestovnog formata. Svakako će se pronaći neki novi prijatelji, neka nova poznanstva gdje dijele se mišljenja i pričaju najljepše priče koje se pamte decenijama.
U mom slučaju, moj odabir je bila Plava staza. Znao sam po profilu trke da je to bilo 850m elevacije, ali zapravo sam mislio da će biti mnogo lagana trka bez mnogo prepreka. Ali na početku same trke sam saznao da je to mnogo veća elevacija, i iskreno sam se dobro držao određenih par kilometara. Iako smo krenuli svi zajedno, mala ali odabrana grupa trejlaša je ipak podigla malo veći tempo na samome startu i uspio sam ih pratiti do nekog petog kilometra, kada je postajalo sve teže zbog profila staze kojeg i nisam nešto mnogo proučavao. Jesam letimično pogledao svako malo na startnom broju i mogao da prema markicama saznam gdje sam, ali sam želio da uživam jednostavno u prirodi koja obuzima svaki mogući dah čovjekovog postojanja.
U prirodi uvijek nalazim odgovore. Tako i ovoga puta sam saznao neke nove odgovore na pitanje “Koja je moja spoznaja granice i gdje mogu da se gasim”. Još odgovore nisam dobio kompletne jer, iako sam mislio da je negdje moj kraj i da je vrijeme da odustajem, što na određenim kilometrima zaista sam imao i osjećaj da ja to ne mogu. Ali taj neki unutrašnji duh nije dozvoljavao da olako se predam, shodno da sam smatrao da ću prebroditi određeni dio profila staze koji u početku nije mi baš bio pogodan za moje tijelo.
Tog dana je apsolutno bilo mnogo vruće tako da jednostavno za neki bolji rezultat nije se baš moglo da očekuje od mene. Ali zapravo sam napravio jedan dobar PB sa ovom trkom tako da ne mogu da se baš žalim povodom toga. Mnogi trkači su imali neke probleme tokom trčanja, neko je imao zbog profila staze a neko jednostavno zbog vrućine koja je bila mnogo teška za izdržati. Ali nekako jedni drugima smo bili ogromna podrška pa i u mom slučaju kada je bila prepreka na jednom dijelu staze, pa sam loše se dočekao. Sreća nije bio ogroman problem, prošao sam samo sa par grebnica što je bolje od povrede.
Trčanje kroz šume mi je dalo osjećaj slobode. Negdje da pripadam i da nisam usamljen u svemu tome. Nekome je bio prvi put da trči ovim stazama, kao i meni naravno samo pod okriljem kluba. Pod njihovom majicom je poseban osjećaj trčati, to moram da priznam. Iako sam prvobitno birao da trčim u majici koja je u sklopu eventa, odlučio sam da jednostavno obučem svoju klubsku jer sam je dobio istog dana. I to je moja prva trka sa trail stazom, 22.5K Gračanica Trail na Plavoj stazi. Ukupne elevacije 850m.
Prolazeći uskim putevima i prateći markacije oko sebe, dolazimo do prve okrepe koja je bila na nekom trećem kilomteru. Mnogo aplauza smo dobili kako od svojih kolega tako i od osoba koje su bile na okrepnim stanicama. Pošto smo se držali jedno uz drugo nismo bili rivali jedni drugima naprimjer, kao što bi bilo to odmah na cestovnim trkama. Držali smo se jedni drugih i naravno često sam tokom trke polako išao kako bi pratio svoje kolege. To nije manjak kondicije nego jednostavno da neko se ne ozlijedi. Jer su tada gore posljedice po sve nas ako se ozlijedimo jer pomoć bi bila mnogo dalje nego što bi mi mislili, iako smo imali SOS brojeve da nazovemo ih u slučaju neke elementarne stvari ili nezgode.
Kako smo trčali i odmicali se nekim kilometrima, svako brdo zapravo postaje veoma teško i jednsotavno nikako nismo mogli da napredujemo kako bi željeli. Moja misija je bila negdje da trčim nekim tempom po 5-6 minuta što sam i uspijevao nekako iako sam u nekim dijelovima i hodao. Malo su jača brda bila i nekako elevacije je bila malo jača nego što smo očekivali sa sve preprekama gdje su otežavale putanju, prirodne u pitanju su. U svakom novom brdu sam vidio prepreku koju sam morao je preći, razmišljao sam o nekim stvarima koje su se dešavale u mom životu i jednostavno to mi je bila motivacija da napredujem vrlo ekspeditivno.
Sunce grije svom snagom, a mi se približavamo drugoj okrepi koja je bila također obilnija. Nešto malo kole, voća,vode i muzika. Domaćinski je to bilo zaista, pa sa makadama koji je bio većinski dio puta smo prešli na cestu gdje mi je više godila za moje noge jer sam se navikao na cestu unazad par godina. Makadam nije također nešto novo kod mene, ali jednostavno sam navikao na cestovne forme više nego trail stazama. Malo šale nikada nije bio na odmet tokom svih okrepa, tako da smo se zezali na neke interne fore i naravno one drugog formata, gdje smo željeli da jedemo janjetinu više nego iko.
Trka je bila ekspeditivna, mnogo brza u jednom periodu gdje su i mene neki drugi ljudi preticali koje sam ja prethodno preticao. A to je čar svega, jer znam da je svaka trka neizvjesna i nikada nije kraj dok ne dođemo na cilj. I tako sa raznim ljudima se ispričam i naravno upoznam mnogobrojna poznanstva koja su ostala zauvijek u mome srcu. I nikada se ne bi pokajao ponovo da ponavljam neke stvari u životu shodno da smatram da samo je jedan život i da neke stvari koje želimo da radimo, moramo da uradimo sve dok vjerujemo u njih. Suluda ideja je bila istrčati 22.5K u Gračanici Trail, ali oduvijek je bila neka moja misija i želja da pokušam nemoguće istrčati zbog ličnog dostignuća.
Negdje sredinom trke je postajalo sve lakše, uopšte nisam ni osjećao u jednom periodu da trčim jer sam imao i dalje nekako te snage da napredujem iako su ispred mene bili ljudi koji su svako malo zastajkivali. E tu slijedi preokret jer sve one koji su išli poslije mene i koji su mene pretekli, sada ja njih pretičem. I tako dolazim do jednog prelijepog kraja, onoga za šta vrijedi zaista svaki korak i jedna od najljepših panorama u mojoj glavi je Lohinja, mjesto samog vrha gdje se vidi grad Gračanica i ja trčim livadom sav sretan sa prijateljem iz Sarajeva koji je rekreativac i njegova je to prva trka. Tako sam sa njim par kilometara trčao i dobio sam neke dobre savjete koje sam poslušao. To je čar trčanja, gdje dijelimo jednaka mišljenja i gdje imamo uvid u tome šta griješimo i kako možemo da napredujemo. Prelazak sa livade na makadam, pa sa makadama u šume je tranzicija za noge i izazov zaista koji svako treba da isproba u svome životu.
Vjera u životu je ono što je potrebno kako bi san ostvarili. Sve drugo bi bilo nepostojano, jer u ovoj trci je trebalo mnogo mentalne snage kao i fizičke. Na 17km sam imao krizu koju sam prebrodio vrlo brzo kada sam shvatio da je konačno jedno ogromno brdo olako pređeno i da zapravo sam uspio svom snagom da ga osvojim i krenem nizbrdo. Tu sam ostavio jednog trkača koji je imao baš problema sa time i lagano krenuo u omanje brdo da ga osvajam. Zatičem neke kolege sa Žute staze sa kojima lagano proćaskao sam i krenuo dalje. Tu sam već gotovo pri kraju, prethodno sam prošao još dvije okrepe gdje na jednom je trebalo baš dobro osvježenje za sve nas trkače. Hladna voda je više nego ikada potrebna bila shodno da je već tada bilo dvanaest sati dok smo mi krenuli u deset sati ujutru da trčimo.
Sa okrepne stanice čujem da je preostalo još samo 4km, ali za nas su jako duga shodno da je sunce bilo mnogo jače grijalo i otežavalo nam je trku, ali mi se nismo predali. Ja nisam želio iako sam imao pravo da promijenim smjer i odem u drugi dio staze gdje iako bi dobio medalju, ne bi moj rezultat bio priznat, ja sam ipak uspio biti dosljedan svojoj stazi. Nisam imao iskreno ni potrebn da mijenjam stazu jer sam želio izazov koji sam unazad par mjeseci mnogo želio da ostvarim i poseban je osjećaj kada ste prisutni na jednom dijelu nečega, tog sna koji je vrlo blizu ostvarenja.
Kako prolazim kilometre, makadam postaje sve teži za moje noge, ali nema odustajanja. Sada ili nikada mnogo ubrzavam, krećem prema brdu koje je bilo također malo jače i silazim konačno prema ravnici sa profilom koji je mnogo ravniji i jednostavniji za preći. Lagani trk je to bio za mene shodno da negdje sam grabio fotografije i čak pozirao, jer sam se osjećao dobro. Više nego ikada sam bio blizu svome cilju shodno da sam na jednoj tabli vidio da je na 400m od fotografa oznaka da je tu negdje cilj i da je vrijeme da ispunim taj san.
Iza sebe vidim tog trkača kog sam prestigao, prethodno koji je mnogo imao problema kako ide prema meni, dok sa fair play strane mu aplauz dajem i govorim “Bravo majstore” i idem prema najvećem brdu. To brdo je imalo oznaku 400m, ali je bilo jedno od najvećih brda koje ikada sam vidio jer u jednom periodu je grč počeo da hvata. Na kraju je bilo bolje da se prohoda, jer ipak je to brdo mnogo otežavalo i jednostavno nema šanse da se ono ikako može preći tako lako. Dok prolazim hodajući stvari, sve više i više na tabli se ukazuje da je cilj blizu i da idem ka ostvarenju toga sna. Kako se približava taj zadnji broj od 100m, shvatam da sam se popeo na vrh. U međuvremenu ljudi aplauze daju, kažu da sam uspio dok i sam potvrđujem sve to uz riječi “Ma to je to, sad idemo najjače” i to se i desilo. Sa omanjim grčem nastavljam prema svome cilju dok kolege iz mog tima ARK Gračanica su davale maksimalno podršku tokom okrepa kao i izvan nje sa bodrenjem da čuvam energiju i snagu za završnicu. Kako ulazim u sami cilj, silazim niz brdo koje je bilo u elevaciji negativnosti i uz najjači aplauz i bodrenjem kolega trčim prema svome cilju sa vremenom od 3 sata, 23 minute i 17 sekundi, sa tempom 9:02 po kilometru. Završavam kao 13. mjesto sveukupno a 14. Kategorično. Misija i više nego ispunjena i zadovoljan sam sa rezultatom koji ostaje kao vječna uspomena sve do naredne godine kada bi volio da mnogo bolje istrčim sa mnogo više poznanstava, mnogo više podrške kao i ove godine i jednostavno zahvalan sam svome klubu na ispunjenju sna. Ovo je moja prva trka sa novim klubom, ali ne i zadnja.
Uvijek vjerujte u snove, jer snovi mogu da budu java samo ako istinski to i želite. Nikada ne treba da slušate negativne ljude koji žele da ponude samo najgore u tebi, nego istinski slušaj svoje želje i stremi ka njima. Radi svakoga dana na tome, da budeš najbolja verzija samoga sebe. Jer, svako ostvarenje je lično ostvarenje i mali broj ljudi danas može da se pohvali da nije ispred ekrana i četiri zida što je i moja poruka to bila otkako sam počeo da trčim kako rekreativno, sada i sa novim klubom. Na kraju, poruka svima je da i kada je najteže, uvijek zapitajte se šta je gore što može biti od najgorega i tada motivacija se probudi. Tada se budi ratnik u tebi, jer ratovi se vode sve dok čovjek je živ duhom i bićem.
