Nerazvikanome, samozatajnome, a ponajviše svestranome autoru hrvatske književne estrade, Nebojši Lujanoviću, u Frakturinu je izdanju u studenome prošle godine objavljena nova knjiga. Lujanoviću je to dosad već šesti roman, a uz zbirku priča, knjigu eseja, priručnik za kreativno pisanje te dvije znanstvene knjige, već je trinaest godina suptilno i uporno prisutan kao nezaobilazno ime recentnog hrvatskog književno(znanstveno)g miljea. Premda primamljivog naslova, Maratonac je puno više od samo knjige o trčanju. Opora je to (ponegdje i drska) priča o univerzalnoj borbi koja nikoga ne mimoilazi, o borbi pojedinca sa samim sobom, usponima i padovima, velikim-malim pobjedama, o suštini života s kojom se susretne onaj koji ima hrabrosti riskirati (sve), o smirenju koje dolazi samo za one koji odluče (i uspiju) otići do kraja, riječima iz uvodne pjesme Bukowskog ,,If you’re going to try, go all the way.”
Maratonac u hrvatskoj književnosti zapravo nema prethodnika. Knjige o sportu uglavnom su priručnici za trenere ili samostalno treniranje, uvod u pojedini sport ili (auto)biografije sportskih velikana. No, ovo je prvi punokrvni roman o trčanju. Ne, nikakva prosvjetljujuća #selfhelp #Murakamistyle #volimtrčanje knjiga čija bi misija bila nadahnuti čitatelja salvama pohvala o trčanju, njegovim dobrobitima i prednostima za čovjekovo zdravlje i inspirativnim ispovijestima trkača. Murakami, McDougall i ostali pripadnici povlaštene trkačke elite trčanje opisuju gotovo kao aktivnost koja pripada samo izabranima, ali Lujanović je nešto posve drugačije. Nešto dublje. Nešto više. Ono istinito, a prešućeno, bolno, a iskupljujuće. Ne samo u trčanju, već i u životu.
Zato roman.
Povijest trčanja ili progutati leptira
Kao i mnoge, i sama sam jedna od onih koje su i Murakami i McDougall nagovorili i motivirali na trčanje i baš me zato privukao Maratonac. No Lujanović iskreno i bez zadrške opisuje ono što je najčešće (namjerno) izostavljeno u knjigama o trčanju. ,,Među maratoncima ima svakakvih fela, samo nema naivnih romantičara.” Bez trunke romantiziranja Lujanović opisuje trkački (ali i životni) backstage: bol, žuljeve, znoj, smrad, grč, ukočenost… sve one trenutke s kojima se suočava trkač odlučujući nastaviti ili odustati, riskirajući sve ili ništa. ,,Ako si pogodio svoju zlatnu žilu, imaš pogona za nekoliko maratona. A jesi. Bijes.” Riječi su to kojima on već pri samome početku demistificira svoj motiv za trčanje, odgovarajući time ponajprije sebi, a onda i drugima, na pitanje koje trkač neumorno perpetuira: ,,Što te, onda, goni?” Svatko tko je trčao ili trči, zna da je to pitanje na koje trkač mora imati unaprijed pripremljene odgovore, i to ne jedan, nego tisuće verzija i inačica, kako bi bio spreman na zamke koje mozak (sam sebi, a kome drugome?) postavlja najčešće u najtežim trenucima. Osim toga, to nije samo u trčanju, nego i u svakom drugom sportu, aktivnosti, poslu, biločemu što iziskuje trud, napor i upornost. Naći razlog i volju da bi se nastavilo i izdržalo do kraja. Za Lujanovića je to bijes kojega ima na tone u korijenu kamenite jezgre. Bijes koji se nakupljao godinama, bijes zbog nepripadnosti, izopćenosti, drugačijosti, bijes kao kontrapunkt životnoj surovosti: ,,Našao si jedinstven način da se boriš protiv života, koji ti na sve načine želi otežati. Otežat ćeš sam sebi. Na puno gori i maštovitiji način. Tu si na svom terenu.”
Lujanovića ustvari tjera glad za višim, za boljim, za onime što dolazi poslije, glad za pomicanjem svojih granica izdržljivosti, trpnje, odricanja. Uvijek još malo, uvijek još nešto, a nikada dostatno. Upravo je trčanje njegov način da se susretne sa samim sobom, ispita vlastite mogućnosti, motive, vrijednosti, prihvati neizbježne (životne) poraze jer ,,uspjeh će biti upravo to, izvući se sa što manjim porazom.” Bitku s vlastitim mozgom Lujanović kao da namjerno u nekim trenucima ostavlja za trenutke maratona jer zna da na utrci dovršiš misli za koje nisi ni znao da postoje u tebi. Prkosno (pakosno možda?) izaziva sam sebe na tu (poznatu i očekivanu) borbu jer u njoj, na kraju, pronalazi smisao: ,,Tu dolaziš da u borbi tražiš smisao jer ti jedino ona preostaje.” Misli se trčanjem razbistre, filtriraju, pročiste, a možda najvažnije od svega, ponište. Samo one najjače opstaju i njih ostavlja za sljedeći maraton u nadi da će i njih izdržljivošću i upornošću nadjačati.
LUJANOVIĆA USTVARI TJERA GLAD ZA VIŠIM, ZA BOLJIM, ZA ONIME ŠTO DOLAZI POSLIJE, GLAD ZA POMICANJEM SVOJIH GRANICA IZDRŽLJIVOSTI, TRPNJE, ODRICANJA. UVIJEK JOŠ MALO, UVIJEK JOŠ NEŠTO, A NIKADA DOSTATNO.
Naposljetku, možemo zaključiti da su njegove dvije prevladavajuće ,,trkačke” ambicije u romanu skladno objedinjene dvjema sinagmama: povijest trčanja (preimenovana zapravo iz povijesti puzanja) simbolizira borbu protiv nevidljivosti, neprimijećenosti i isključenosti (možda najviše u književnome smislu) te progutati leptira kojom Lujanović označuje suvišnost u svijetu s kojom odrasta (na dvama se mjestima u romanu nalaze slike iz djetinjstva) te s kojom se u životu konstantno susreće. Znajući, pak, da je poraz neizbježan, znajući što ga očekuje u borbi, ali ipak bivajući siguran da je spreman na rizik, Lujanović na postavljeni izazov jednostavno, odrješito i bez puno razmišljanja odgovara: ,,Idemo. Let’s dance.”
Životni junk mile
Ništa kod Lujanovića nije površno, potroš(e)no, namijenjeno jednokratnome užitku ili upotrebi pa tako ni ovaj roman. Čitanjem se, napredujući kroz tekst, poput slojeva luka ljušti trkački interpretacijski mainstream i rastvaraju druga značenja. Trčanje i maraton poprimaju metaforu pisanja, ali i života općenito: ,,Čovjek (…) može trčati samo ako mu je život trčanje. Pisati ako je život pisanje.” Maraton, trčanje, život imaju svoje krivulje isprepletene poput klupka i Lujanović na mnogo mjesta među njima povlači paralele: ,,Maraton je poligon za vježbanje života. A život jedna neglamurozna periferijska utrka bez publike i nagradnog fonda.” Sva pitanja, nedoumice, izazovi, bitke s kojima se mora suočiti trčeći, preslikavaju se na pisanje i život. To, gotovo opsesivno, postavljanje pitanja, pronalaženje analogija, (pre)osmišljavanje vlastitih postupaka i odluka, najjača su mjesta teksta. U njima se otkriva jačina Lujanovićeva uranjanja i ona su vrhunac njegova pisanja: ,,Dokolica ili nužnost, užitak ili krvav rad? Što je od toga umjetnost? Što je od toga život? I Ima li smisla tražiti odgovor na ta pitanja kad ne možeš birati u koji ćeš kombi ili s koje strane stola sjesti?” Lujanović je neumoljiv i dosljedan u potrazi za tim odgovorima, štoviše, jedino trčanje kao čin ogoljavanja i čišćenja od nepotrebnih suvišaka takva pitanja i nadilazi. Rizik susreta sa samim sobom, s istinom skrivenom duboko u njemu samome, s rješavanjem višeznačnosti s kojima živi(mo) kao da je (ili upravo je) Lujanovićev salto mortale. Hrabrost ili ludost? Pokora ili iskupljenje? Lujanović ne posustaje pred (uvijek) novim (životnim) pitanjima jer za njega trčanje tako postaje svojevrsna potraga za odgovorima, za poništavanjem samoga sebe i dostizanja nečega višeg u životu: ,,Odbacio si sve naslage koje čine život. Sloj po sloj. U zamjenu za nešto dublje ispod svega toga za čime tragaš. Za neki poseban drugačiji doživljaj. Svjesno preuzimajući rizik da ispod tih slojeva možda ničega i nema. Ali, i ta spoznaja ništavila bolja je od lažnog blještavila.”
Uspjeh, kolikogod značajan (dovršavanje knjige ili istrčan maraton), samo je još jedna praznina. Za njega je smisao jedino u borbi, u iskustvu do kojeg se dopire s druge strane kada probiješ granicu. Trčanje je, naposljetku, poput hodočašća, Lujanovićeva potraga za onim višim, trajnijim, važnijim: ,,Ti si na hodočašću. Došao si da se pokloniš tajni. Onome višem što ima iznad tebe i svijeta.”
TRČANJE JE, NAPOSLJETKU, POPUT HODOČAŠĆA, LUJANOVIĆEVA POTRAGA ZA ONIM VIŠIM, TRAJNIJIM, VAŽNIJIM: ,,TI SI NA HODOČAŠĆU. DOŠAO SI DA SE POKLONIŠ TAJNI. ONOME VIŠEM ŠTO IMA IZNAD TEBE I SVIJETA.”
Maratonska utrka na kojoj odživiš cijeli jedan život, oljuštiš do svoje srži ono što se događa u životu, raskrinkaš iluzije da će se nakon toga nešto veliko dogoditi u trenutku u kojemu sve to prihvatiš postaje sama sebi svrhom. Kao i pisanje uostalom: ,,To je praznina koja ispunjava. Trčanje zbog trčanja. Ni zbog čega drugog. I pisanje zbog pisanja.” Lujanovićeva utjeha i pogon jest da će se nakon svega vratiti bolji jer nakon ovoga nema drugog života pa zato valja dati sve što ima(š), da će (možda) u puno nemilosrdnijoj utrci (životu) prestati tapkati u mjestu. On je, zapravo, u cijeloj knjizi najnemilosrdniji prema samome sebi, ne dopuštajući si nikakav trkački, a pogotovo ne životni junk mile: ,,Nema olakšavanja.” Ni u trčanju, ni u životu, ni u pisanju Lujanović ne dopušta nikakva skretanja, nikakve kompromise. U svemu je radikalan i u svemu sam jer utrka te oljušti na ono bitno. I upravo u toj samoći kao da počinje osjećati pripadnost: ,,Ništa značajno ne posjeduješ, a opet, vlasnik si najskupljeg luksuza. I plaćaš ga jer jedino u njemu istinski uživaš. Jedino si u njemu svoj. A to je samoća…” Lujanović se, opet i svaki put iznova, odlučuje na 42 km dugu osamu i borbu sa samim sobom i vlastitim (još neotkrivenim) zakutcima.
,,A onda trči…”
Na kraju, zanimljiva je i Lujanovićeva narativna strategija. Trčanje je za njega čin ogoljavanja, svedenosti na ono jezgrovito, bitno, no on činom pisanja jednako tako ogoljava i sam sebe, razotkrivajući svoje nutarnje stanje i misli bez zadrške. Roman je pisan u drugome licu što izgleda kao da razgovara sa samim sobom, a istovremeno takva monološka forma učinkovito postiže učinak direktnog obraćanja čitatelju. Vjerojatno zato nas tako uspješno i uvlači u priču. Lujanović daje i piše nadahnjujuće dijelove (sebe), nenapadno i neprijetvorno , osjećamo to svojim jer dotiče žilu kucavicu borbe svakog pojedinca: ,,Ovo ne bi trebalo izgledati ovako. U kući je nered, to je bitka koju svakodnevno gubiš. Nered sa stvarima, nered s rasporedom, nered između tebe i nje, nered koji unosi dvoje djece…” Maratonac je knjiga atmosfere, rečenice u njemu uglavnom kratke i jezgrovite, silovite, pisanje metaforično jer uvijek govori o još nečemu, a i mozaično jer su u tekst uklopljene i biografije njegovih sutrkača, gotovo kao stilski eksperiment. Iako su i njegove druge (pa i znanstvene) knjige dijelom autopoetičke, ova je i najosobnija.
TRČANJE JE ZA NJEGA ČIN OGOLJAVANJA, SVEDENOSTI NA ONO JEZGROVITO, BITNO, NO ON ČINOM PISANJA JEDNAKO TAKO OGOLJAVA I SAM SEBE, RAZOTKRIVAJUĆI SVOJE NUTARNJE STANJE I MISLI BEZ ZADRŠKE.
Lujanović je ovim romanom ispunio svoju svrhu ne samo zato što je dao sve od sebe, već zato što je od toga nešto stvorio – od trčanja, od pisanja, od života, a to je i njegov uvodni kredo: ,,Čovjek je stvoren da stvara. (…) Zato smo ovdje. Uvijek, svaki tren, svaki raspoloživi atom snage koristiti da nešto stvoriš.” Maratonac je priča o tome da se ustraje, odživi i uhvati trenutak. Onaj kratkotrajni trenutak ispunjenja, pročišćenja, ponovnog rađanja koje on naziva isključenjem kabela zbog čega sve uloženo vrijedi. Mir. Napokon smirenje. I nakon takve pobjede, ma koliko (be)značajna bila, ustaje i nastavlja dalje. ,,Sam. Kao potpuno novi čovjek.”
Zato trčanje.
Preneseno sa: www.magazin.fraktura.hr
